Impresivan harmonikaš

U Matici hrvatskoj 24. studenoga nastupio je harmonikaš Noel Dožić. Mladi Dožić (Pula, 1996) harmoniku započinje svirati kao sedmogodišnjak, a sada je učenik četvrtoga razreda Srednje glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova u Puli u razredu Orhide Antunović. S velikim uspjehom sudjelovao je na tridesetak državnih i međunarodnih natjecanja, gdje osvaja mnoga prva mjesta. Laureat je ovogodišnjega državnog natjecanja. U travnju bio je dobitnik prve nagrade na Međunarodnim susretima harmonikaša u Puli i posebne nagrade Hrvatskoga društva skladatelja. U svibnju osvaja prvu nagradu i prvo mjesto na 4. hrvatskom natjecanju harmonikaša. Redoviti je polaznik Međunarodnih ljetnih škola u Puli, gdje radi sa značajnim profesorima i pedagozima. Član je harmonikaškog orkestra Stanko Mihovilić pri OKUD-u Istra. Kao poznavalac tamburice djeluje i u KUD-u Uljanik. Veliko iskustvo stekao je na nedavnom Svjetskom harmonikaškom kupu u Salzburgu.

Snimio Mirko Cvjetko

Program njegova nastupa sastojao se od trostavačne Koncertne suite Francka Angelisa, Preludija i Fuge u g-molu, BWV 861 iz 1. knjige Dobro ugođena glasovira Johanna Sebastiana Bacha, Sonate u f-molu Domenica Scarlattija, Tarantelle, op. 77, br. 6 Moritza Moszkowskog, Orientala, španjolskog plesa br. 2 Enriquea Granadosa i stavka Presto iz Sonate br. 1 Vjačeslava Semjonova.

Noel Dožić svira na kromatskoj harmonici. Odsvirao je cijeli program, bez stanke u polovici rasporeda. Program doduše nije bio osobito dug, no zahtjevan od sama početka. Već nas je izvedba Koncertne suite F. Angelisa, originalno skladana za harmoniku, uvjerila kako je pred nama izvrsno osposobljen i sposoban glazbenik. Slijedio je niz skladbi prilagođenih harmonici počevši s neizostavnim instruktivnima djelom J. S. Bacha, izvedena stilski nepogrješivo, usprkos, mjestimično, velike snage dinamike. Slijedila je Scarlattijeva dvostavačna Sonata, bilježeći ovim brojem stavaka razvojni put klasičnog sonatnoga glazbenog oblika, pa virtuozna Tarantella M. Moszkowskog, njemačkoga skladatelja i pijanista židovskog podrijetla, izvedena impresivnom sigurnošću briljantne tehnike te u daljnjem nizu prilagodbi djelo Oriental, poznatog španjolskog pijanista i skladatelja E. Granadosa, svirana iznenađujućom toplinom izvedbe. Na kraju rasporeda bio je izveden Presto, stavak iz originalno skladane Sonate za harmoniku uglednog ruskog harmonikaša i pedagoga V. Semjonova, kojeg se označuje kao utemeljitelja moderne škole bajana. Izveden je uz do kraja postignutu zahtjevnost vrhunskog virtuoziteta, uz kliktaje odobravanja oduševljene, no, nažalost, malobrojne mlade publike, koja je bila nagrađena dodatkom.